Piše: Hasan Karišik

Islamsko bankarstvo predstavlja namjensko bankarstvo. Kada govorimo o finansiranju to podrazumijeva da u islamskom bankarstvu ne postoji nenamjensko finansiranje, s obzirom da je to jedna od osnovnih razlika u odnosu na konvencionalni bankarski sistem, u kojem svaka banka ima svoju liniju kredita po kojoj odobrava klijentu kamatonosni zajam uglavnom bez interesa u koje će svrhe klijent sredstva uložiti.

Banci koja posluje u skladu sa islamskih principima je od presudnog značaja u koju svrhu klijent želi da utroši sredstva, te na koji način dvije strane mogu biti partneri. Kada usaglase namjensko partnerstvo, ono samo po sebi nosi rizik, ne samo kreditni rizik koji se odnosi na mogućnost ili nemogućnost otplate, nego i rizik uspjeha samoga posla, onoga na čemu počiva partnerski odnos banke i klijenta. Islamsku banku itekako interesuje u koju se svrhu ulažu sredstva, da li je partnerstvo u skladu sa islamskih principima poslovanja, te koji su mogući rizici u njemu i kako ih smanjiti ili otkloniti. Konvencionalne banke su uglavnom zainteresovane za kreditni rizik, i vrše procjenu kreditne sposobnosti klijenta smanjujući rizik otplate različitim instrumentima osiguranja. Uspjeh ili neuspjeh korištenja sredstava odobrenog kredita predmet je njihovog interesa ako utiče na otplatu kredita. Ukoliko odobrenje kredita i neuspjeh onoga u što se ulaže ne utiče na sposobnost klijenta da vraća dug, banka, u tom pogledu,  uglavnom nema neki poseban interes.

Šta je rizik

Rizik je sastavni dio poslovanja, nije ga moguće nikako isključiti iz biznisa. U bankarskom poslovanju rizici predstavljaju temeljne bankarske izazove, te zbog toga banka nastoji pratiti, mjeriti i kontrolisati rizike.

On predstavlja pojavu koja označava jasno određenu distribuciju vjerovatnosti nekog događaja, moguće ga je mjeriti i kontrolisati. Dakle, rizik nije što i neizvjesnost  koju nije moguće predvidjeti, tj. pojava kada tačna distribucija vjerovatnosti  nekog događaja nije poznata, te se ona mora pretpostaviti ili izmisliti. S obzirom da rizici predstavljaju predvidive kategorije – nepoznato koje se može mjeriti, a neizvjesnost nepredvidive – nepoznato koje se ne može mjeriti, rizični poslovi bivaju dozvoljeni sa aspekta islamskog poslovanja, dok su poslovi visoke neizvjesnosti ili špekulativni poslovi nedozvoljeni upravo iz ovog razloga.

Preuzimanje rizika i podjela poslovnog rizika

Ugovorni odnosi između banke i klijenta u islamskom i konvencionalnom bankarskom modelu različiti su. Kao što smo i spomenuli, konvencionalne banke odobravaju kredite (novčane pozajmice) klijentima koji su obavezni vratiti glavnicu kao i platiti unaprijed dogovorenu kamata. Ovaj tip ugovora predstavlja klasični dužničko-povjerilački odnos koji je osnov njihovog ugovora.  Ugovor precizira posudbu određenog novčanog iznosa uz obavezu vraćanja u dogovorenom periodu po unaprijed definisanoj kamatnoj stopi, uglavnom bez navođenja namjene ulaganja. Ako klijent od sredstava kredita kupi automobil, pa on bude nekim slučajem uništen ili ukraden, to neće uticati na ugovorni odnos sa bankom.
Islamske banke uspostavljaju partnerski odnos sa svojim klijentima, putem kojeg zajednički ulaze u projekat, a koji je osnov ugovornog odnosa. One također preciziraju iznos i procenat profita banke, ali je način na koji banka ostvaruje profit, i način na koji klijent ispunjava obavezu vezan upravo za predmet njihovog partnerstva (ulaganje u izgradnju novog proizvodnog pogona, kupovina novih mašina, stanogradnja, adaptacija nekretnine, kupovina vozila i sl.). Ovo ćemo najbolje razumjeti ako kažemo da se banka ponaša kao investitor, djeluje kao investitor, i svakako da je zainteresovana za uspjeh poslovne transakcije, jer njen profit u suštini zavisi od njenog uspjeha. To podrazumijeva da je pozicija islamskih banaka u odnosu prema riziku složenija.  Zavisno od same namjene finansiranja, samog ugovornog odnosa banke i klijenta, banka je više ili manje izložena prema istom.

Kod murabaha (mark-up, kupovina po jednoj – prodaja po drugoj cijeni) finansiranja po kojem banka mora steći pravo vlasništva nad imovinom koju prodaje, odnosno čiju kupovinu finansira, ukoliko banka u svakodnevnim trgovačkim transakcijama dođe u posjed nekvalitetne i neupotrebljive robe ili oštećene opreme, onda je suočena sa odgovornošću i problemom pokrića troškova  zbog štete koja time realno za nju može nastati. Isto tako, pitanje neuspjeha u realizaciji zajedničkih projekata na principima partnertsva ili učešća u raspodjeli profita, te nerazriješeni odnosi  vlasništva korištene opreme ili druge imovine, mogu predstavljati predmet kasnijeg spora između bivših partnera.

Važno je imati na umu razliku između preuzimanja rizika i podjele rizika. Kada kompanija odluči da uvodi novu liniju proizvoda ona snosi rizik uspjeha  u poslu. Kada banka odluči da finansira taj projekat, ona dijeli rizik sa kompanijom. Odluka o dijeljenju rizika u finansiranju ne povećava rizik projekta, već ga smanjuje, dijeli ga na one koji su uključeni u njegovo finansiranje zato što se prenosi na veći broj sudionika. Zbog toga se islamsko bankarstvo u nekim državama naziva Participation banking, što smatramo prikladnijim. Ovu dilemu nemaju konvencionalne banke, jer njih gotovo ne interesuje zarada koju kompanija ostvari kreditiranim poslom. Oni su zainteresovani da im se kredit vrati i kamata uredno plati.

Povećan rizik kao ograničavajući faktor

Sve banke izložene su različitim rizicima, i sve banke nastoje da koristeći različite instrumente rizike maksimalno smanje i kontrolišu. U slučaju kreditnog rizika koji je najizraženiji i koji se odnosi na kvalitet plasmana, odnosno na to hoće li plasmani banke biti vraćeni banci u dogovorenom roku, islamske banke suočene su sa rizikom uspjeha samog projekta u svakom slučaju s obzirom da njihov profit i uloženi kapital zavise od toga u određenim ugovorima. Dok konvencionalne banke nastoje u slučaju neuspjeha projekta da kroz instrumente obezbjeđenja napuste ugovorni odnos prenoseći sav rizik i teret na klijenta (npr. banka će prodati proizvodni pogon firme koji je pod hipotekom da bi namirila dug koji firma ima prema njoj jer joj to dužničko-povjerilački odnos nalaže bez iznalaženja rješenja za klijenta), islamske banke taj rizik ne mogu dopustiti, već će nastojati da pomognu klijentu da prevaziđe krizu (npr. umjesto da proda proizvodni pogon klijenta što je brže i jednostavnije, i napusti ugovorni odnos sa njim u periodu krize za njega, banka će angažovati savjetnike, pokušati pronaći novo tržište za plasman proizvoda, unutar svoje baze klijenata). Sa ekonomskog stajališta, ovaj je pristup prihvatljiviji.

Imajući sve ovo u vidu, a sa ciljem uspješne realizacije posla, očito je da korištenjem svojih modela finansiranja islamske banke suočavaju se sa složenijim rizicima u odnosu na konvencionalne.